Mobbing - zaštita dostojanstva radnika, čl.130 ZOR-u

Zagreb, 1911. kada je izgrađena nova pruga prema Medvešćaku
Zagreb, 1911. kada je izgrađena nova pruga prema Medvešćaku


Mobbing za tita dostojanstva radnika l 130 ZOR u

 

Dom zdravlja Zagreb - Centar, Medicina rada Siget
Većeslava Holjevca 22, Novi Zagreb - Siget
10000 Zagreb

Dr. med., spec. medicine rada: 01 6598-464
Dr med., spec.psihijatar: 01 6598-463, 099 6598-463
Med.sestra: 01 6598-466, 01 6598-490
 



Mobbing za tita dostojanstva radnika l 130 ZOR u

 

RAZNI KONTAKTI

 

Pra

PrPrž
 

PrPravna



20.9.2012.

 

Udruga mobbing: kroz ZOR riješiti zaštitu radnika od diskriminacije i uznemiravanja

 

Izvor: HINA

 

ZAGREB, 19. rujna 2012.(Hina), U povodu najave Vlade o donošenju izmjena Zakona o radu (ZOR), udruga za pomoć i edukaciju žrtava mobbinga "Mobbing" predstavila je prijedlog izmjena i dopuna ZOR-a kojima bi se, ističu, kroz taj zakon uredila zaštita svih radnika od diskriminacije, uznemiravanja i zlostavljanja na radnom mjestu.

 

 

Odvjetnik Udruge, Ivan Hranj na konferenciji za novinare objasnio je kako su službenici u javnim poduzećima i državni službenici zaštićeni preko kolektivnih ugovora, kojima su predviđene mjere zaštite dostojanstva radnika, službenika i namještenika od uznemiravanja, dok radnici iz realnog sektora nemaju tu vrstu zaštite jer ne postoje kolektivni ugovori, radnička vijeća ni sindikati. "Idemo s malom intervencijom da bi sve radnike doveli u istu poziciju", kazao je Hranj.

 

Udruga predlaže izmjene postojećeg 130. članka ZOR-a kako bi se postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uredile kroz taj zakon, a ne kao do sada posebnim zakonom (Zakon o suzbijanju diskriminacije), kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu. Stoga predlažu da se u 130. članka ZOR-a uvrsti odredba da radnik ima pravo na poštovanje i zaštitu dostojanstva za vrijeme radnog vremena, odredbu kojom se osobnost i dostojanstvo radnika štiti od uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja poslodavca, nadređenih suradnika i ostalih suradnika te odredbu kojom se zabranjuje uznemiravanje i spolno uznemiravanje radnika.

 

Uznemiravanje definiraju kao svako ponašanje poslodavca, nadređenih, suradnika ili osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva radnika te koje uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje za drugog radnika. Uznemiravanjem bi se smatralo i diskriminirajuće ponašanje i spolno uznemiravanje. Hranj ističe da se u Udrugu tjedno javlja više od 20 radnika izloženih psihičkom zlostavljanju, što na godišnjoj razini, kazao je, iznosi nešto više od tisuću radnika. "Od te razine na čistu diskriminaciju po osnovi spola rase i vjere odnosi se osam posto slučajeva, a sve ostalo su slučajevi koji se odnosi na uznemiravanje, šikaniranje i zlostavljanje", dodao je.

 

Predsjednica Udruge Jadranka Apostolovski podsjetila je da je Udruga mobbing još 2007. uputila prijedlog Zakona o sprječavanju zlostavljanja na radu. Taj njihov prijedlog, kazala je, preuzeo je Klub zastupnika SDP-a i uputio ga, kao tadašnja opozicija, u saborsku proceduru. Prijedlog nije prošao uz obrazloženje tadašnje Vlade da će osnovati radnu skupinu koja će donijeti prijedlog no, dodala je Apostolovski, ta se radna skupina nikad nije sastala. Udruga će svoj prijedlog izmjena ZOR-a uputiti Odboru za zakonodavstvo Hrvatskog sabora i Vladi.



Mobbing za tita dostojanstva radnika l 130 ZOR u

 

 

Je li suzbijanje diskriminacije

u Hrvatskoj usklađeno

s međunarodnim standardima?

 

 

 

 

 

  

 

Zaštita temeljnih ljudskih prava i promicanje ravnopravnosti pojedinaca bez obzira na spol, rasu i etničku pripadnost jedna je od temeljnih vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske propisana Ustavom.

 

Kroz proces usklađivanja zakonodavstva s međunarodnim standardima kao i aktivne suradnje s međunarodnim tijelima te prihvaćanja njihovih preporuka, ali i reformi provedenih u području nacionalnog zakonodavstva, Republika Hrvatska na području suzbijanja rasizma i diskriminacije donijela je 2008. godine Zakon o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, primjenjuje se od 1. siječnja 2009.). Do njegovog donošenja Republika Hrvatska nije imala zakon koji bi na jedinstven način uređivao problematiku suzbijanja diskriminacije, te su samo pojedini propisi sadržavali određene antidiskriminacijske odredbe (Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Zakon o radu, Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o istospolnim zajednicama, Kazneni zakon, Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, Zakon o državnim službenicima.

 

Kada govorimo o vanjskim utjecajima na reguliranje zakonodavstva vezanog uz suzbijanje diskriminacije, od osobite su važnosti Europska unija i Europski sud za ljudska prava.

 

 

Usklađivanje sa zakonodavstvom Europske unije

 

U okviru prava EU velika pažnja poklanja se zabrani diskriminacije. Mjere kojima raspolaže EU u borbi protiv diskriminacije su: obvezujući pravni izvori(u skladu sa člankom 249. Ugovora o Europskoj zajednici): direktive, uredbe, odluke; neobvezujući pravni izvori: preporuke, mišljenja, rezolucije; akcijski programii mainstreaming“ pristup(uključivanje načela jednakih mogućnosti i zabrane diskriminacije u sva područja nadležnosti EU).

 

Iako primarno europsko pravo (osnivački ugovori Unije) sadrži opću zabranu diskriminacije po taksativno navedenim osnovama, sekundarno pravo (direktive) pojedinačno promatra i sankcionira samo određene oblike diskriminacije. Stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora, Povelja Europske unije o temeljnim pravima postala je pravno obvezujuća. Nadalje, Lisabonski ugovor nalaže pristupanje EU-a Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U tom kontekstu, bolje poznavanje zajedničkih načela koje su razvili Sud pravde Europske unije i Europski sud za zaštitu ljudskih prava nije samo poželjno već prijeko potrebno radi pravilne nacionalne provedbe jednog od ključnih aspekata europskih normi za zaštitu ljudskih prava, kao što su one o zabrani diskriminacije.

 

Antidiskriminacijsko zakonodavstvo pokazuje se kao središnji element socijalne politike od samog začetka procesa europskih integracija. Tijekom tog razdoblja prihvaćen je niz pravnih akata koji se odnose na različite oblike diskriminacije.

 

U razvoju antidiskriminacijskog prava EU, ključnu ulogu ima Europski sud pravde sa svojom praksom, osobito bogatom u području zabrane diskriminacije na temelju spola (vidjeti primjerice: C-407/98, C-127/92, C-188/89) jer tu zabranu sadrži već Rimski ugovor iz 1957. kojim je uspostavljena Europska ekonomska zajednica. Dakle, dok je u okviru EU diskriminacija na temelju spola zabranjena već 50 godina, znatno kasnije zabranjuje se diskriminacija ne temelju spolne orijentacije, vjere i uvjerenja, invalidnosti i dobi (Direktiva 2000/78/EZ), te rasnog ili etničkog podrijetla (Direktiva 2000/43/EZ).

 

Između Republike Hrvatske, s jedne strane, i Europskih zajednica i njihovih država članica, s druge strane, sklopljen je (2001) Sporazum o stabilizaciji i pridruživanjukao dokument od iznimne važnosti za budući tijek razvoja hrvatskog zakonodavstva pa pitanje jednakosti i suzbijanja diskriminacije proizlazi i iz potrebe da se ova problematika zakonski regulira na cjelovit način, a prema standardima koje propisuje regulativa Europske unije. Sklapanjem navedenog Sporazuma, Republika Hrvatska i formalno je preuzela obvezu usklađivanja svog cjelokupnog zakonodavstva s propisima EU.

 

Potpisivanjem Sporazuma o pristupanju Hrvatska je osobito pod povećalom država članica Europske unije, budući da će pristupom u Europsku uniju imati obvezu osigurati učinkovitu primjenu zakona o suzbijanju diskriminacije na temelju spola, jednako kao i Direktive o jednakom postupanju prema muškarcima i ženama. Iako trenutno u Hrvatskoj postoji vrlo opsežna i cjelovita zakonodavna osnova za suzbijanje slučajeva diskriminacije na temelju spola, sudska praksa hrvatskih sudova u tom je području vrlo slabo razvijena. Kako primjena direktiva općenito ne obuhvaća samo njihovo prenošenje u nacionalna zakonodavstva, već i učinkovitu primjenu tih zakona u praksi, Republika Hrvatska morat će uložiti daljnje napore kako bi osigurala primjerenu jednakost muškaraca i žena i samim time izbjegla moguću odgovornost za štetu zbog neprimjene prava Zajednice.

 

 

Praksa Europskog suda za ljudska prava vezana uz zabranu diskriminacije

 

Republika Hrvatska potpisnica je Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i njezinihProtokola. Konvencija u članku 14. predviđa zabranu diskriminacije. Republika Hrvatska je u periodu od 2000. do kraja 2006. godine imala u tijeku 45 predmeta u kojima je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu razmatrao diskriminaciju i u tom periodu nije utvrđeno da postoji povreda zabrane diskriminacije u odnosu na Republiku Hrvatsku. Najčešće spominjani diskriminatorni razlozi bili su etnička pripadnost (15766/03 - Oršuš i drugi protiv Hrvatske, 46423/06 - Beganović protiv Hrvatske), različito tretiranje vojnih umirovljenika od ostalih kategorija umirovljenika (15085/02) te općenito navođenje diskriminatornog postupanja u okviru domaćih postupaka (17765/07).

 

Notifikacijom o sukcesiji Republika Hrvatska je od 8. listopada 1991. stranka i drugih temeljnih mađunarodnih ugovora iz područja ljudskih prava i stvaranja jednakih mogućnosti: Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima; Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima; Konvencije protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni ili postupaka; Konvencije o eliminiranju svih oblika diskriminacije žena; Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta. Ratificirani su i pripadajući protokoli: Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta glede uključivanja djece u oružane sukobe te Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji.

 

 

Hrvatsko zakonodavstvo

 

Donošenjem Zakona o suzbijanju diskriminacije napravljen je izuzetan iskorak u području suzbijanja diskriminacije, a osobito u odnosu na unesene diskriminirajuće osnove koje nadilaze međunarodne standarde na ovom području.

 

Međutim, u Zajedničkom stajalištu Europske unije (Revizija CONF-HR 13/08), od 18. prosinca 2009., vezanom uz ispunjenje obveza iz Poglavlja 19. - Socijalna politika i zapošljavanje, područje - Suzbijanje diskriminacije, Europska unija pozvala je Republiku Hrvatsku na dovršavanje usklađivanja zakonodavstva u tom području, osobito u odnosu na iznimke od načela zabrane diskriminacije. Ujedno prima na znanje da je Hrvatska preuzela obvezu do kraja 2010. ispuniti sve uvjete pravne stečevine na tom području, prije svega one koji se odnose na iznimke od načela zabrane diskriminacije.

 

Zbog preuzimanja navedenih obveza na području suzbijanja diskriminacije, Vlada RH po hitnom je postupku u Hrvatski sabor uputila u proceduru Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o suzbijanju diskriminacije s Konačnim prijedlogom zakona. Njime se žele uvažiti sve primjedbe i komentari koje su stručnjaci Europske komisije iskazali tijekom ocjene usklađenosti važećeg Zakona s odgovarajućom pravnom stečevinom Europske unije. Kao nedostatak usklađenosti osobito je istaknuto područje iznimki od načela zabrane diskriminacije, propisano člankom 9. stavkom 2. Zakona, u kojem su iznimke preširoko postavljene.

 

Odredbe ovoga Zakona trebale bi pridonijeti djelotvornijoj i cjelovitijoj primjeni odredbi o iznimkama od načela zabrane diskriminacije, otklanjanju pojmovne neujednačenosti s propisima u području spolnog uznemiravanja te jasnijoj primjeni pojedinih njegovih odredbi.

 

Danijela Damjanović, dipl. iur. 



Mobbing za tita dostojanstva radnika l 130 ZOR u

 

Projekt ILO-ICFTU-WCL:

Diskriminacija žena na radnom mjestu u srednjoj i istočnoj Europi i novim nezavisnim državama

 

 

 

 

 

1. ožujka 2006. godine započeo je regionalni rodni projekt „Diskriminacija žena na radnom mjestu u Srednjoj i Istočnoj Europi i Novim nezavisnim državama koji financiraju Flamanska Vlada Belgije i belgijski sindikat FGTB.

 

U rujnu prošle godine, tijekom Međunarodne ženske sindikalne škole u Ohridu, u ozračju osnivanja nove međunarodne sindikalne konfederacije, ženske mreže ICFTU i WCL-a za zemlje Srednje i Istočne Europe i Nove nezavisne države zajedno su izradile plan aktivnosti za razdoblje 2006.-2007. godine. U okviru toga, WCL i ICFTU su zajednički, uz podršku Međunarodne organizacije rada (ACTRAV-a), podnijeli prijedlog projekta Flamanskoj Vladi Belgije pod nazivom: „Diskriminacija žena na radnom mjestu u Srednjoj i Istočnoj Europi i Novim Nezavisnim Državama/Snaženje Ženske mreže“. Sastanak Odbora Projekta održan je u Bruxellesu 20. ožujka gdje je usvojen Plan aktivnosti za 2006. godinu.

 

Dugoročni je cilj ovog Projekta promicati ljudska prava žena na radnom mjestu u regiji Srednje i Istočne Europe i Novih nezavisnih država te razviti adekvatne sindikalne mjere protiv diskriminacije žena na radnom mjestu i na tržištu rada. Projekt vode žene okupljene u 50-tak ženskih skupina/struktura/odbora iz sljedećih 28 zemalja/teritorija: Albanije, Armenije, Azerbejdžana, Bjelorusije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Hrvatske, Češke Republike, Estonije, Gruzije, Mađarske, Kazahstana, Kirgistana, Kosova, Latvije, Litve, Makedonije, Moldove, Crne Gore, Poljske, Rumunjske, Rusije, Srbije, Slovačke Republike, Slovenije, Tadžikistana, Ukrajine i Uzbekistana. U svih 28 zemalja provedeno je ispitivanje na razini poduzeća o diskriminaciji i njezinim različitim oblicima s kojima su žene suočene na radu.

 

Sindikalni/e aktivisti/ce iz gore navedenih 28 zemalja u okviru Projekta dobili su metodološke instrumente koji su im trebali pomoći u rješavanju problema diskriminacije žena. Projekt će pomoći ženskim skupinama, sindikalnim vođama, stručnjacima i aktivistima kako bi bolje razumjeli probleme diskriminacije žena na radnom mjestu te će pomoći razvijanju svijesti o postojanju diskriminacije.

 

Planirano je kako će projekt trajati do kraja 2007. Koordinirat će ga Jasna A. Petrović i Slobodanka Branković.

 

Kratkoročni je cilj ovog Projekta prikupiti podatke i provesti različita ispitivanja o diskriminaciji žena na tržištu rada te o sindikalnim mjerama anti-diskriminacije; definirati tipične oblike diskriminacije žena u zapošljavanju i na radnom mjestu; utvrditi dobre primjere iz prakse ili akcije u borbi protiv diskriminacije; izraditi temeljni materijal za utvrđivanje prijedloga antidiskriminatornih mjera/politika unutar sindikata u regiji, te koordinirati pokretanje nacionalnih kampanja u regiji.

 

Kako bi se pristupilo rješavanju problema, nacionalni radni timovi proveli su detaljna istraživanja o postojećim sindikalnim politikama; nacionalnom zakonodavstvu, institucijama i organizacijama koje se bave pitanjem diskriminacije žena na radnom mjestu; prikupili su i analizirali dostupne podatke o ovom problemu. Na osnovu prikupljenih podataka nacionalni tim za Hrvatsku izradio je izvještaj, a u konačnoj fazi ovog projekta usporediti će se situacije u pojedinim zemljama u regiji, a najbolje će se prakse navesti u konačnom izvješću.

 

Izvješće je bio temelj na kojemu su se izradili anketni upitnici o diskriminaciji žena i provelo anketiranje tijekom druge faze projekta u svih 28 zemalja kako bi se stekla jasna slika stvarne situacije na radnom mjestu, postojećih praksi, itd. Anketiranje su proveli nacionalni radni timovi dok će rezultati biti izneseni u obliku izvješća koja će se publicirati.

 

Anketiranje je provedeno među radnicama koje rade u tekstilnoj industriji, obrazovnom sektoru i trgovini. Anketirano je po 50 radnica iz svakog od ova tri sektora, tri menadžera iz svakog sektora te 15 sindikalista (povjerenici u ova tri sektora te najviše rangirani sindikalisti u središnjicama koje zajedno sudjeluju u projektu - NHS i SSSH). Anketa je provedena u mjesecu srpnju ove godine. Podaci iz anketa su obrađeni te je krajem rujna u Zagrebu održana radionica za predstavnice ženskih sindikalnih skupina iz zemalja Jugoistočne Europe koje su također provodili ovu anketu sa identičnim pitanjima. Na radionici su po prvi puta predstavljeni rezultati ankete te je dogovoren akcijski plan rada za svaku zemlju.

 

Odbor žena NHS-a i Ženska sekcija SSSH svoje su izvješće o provedenoj anketi u obliku prezentacije predstavili javnosti 7. prosinca 2006. godine neposredno prije Dana ljudskih prava. Također je predstavljen i letak koji će biti distribuiran članstvu NHS-a i SSSH-a u cijeloj Hrvatskoj. 



Mobbing za tita dostojanstva radnika l 130 ZOR u

 

Sve što želite znati o mobbingu ....

 

 

 

 

 

 

 

 

Prva definicija

 


Prvi je mobbing opisao 1984. psiholog Heinz Leymann. Definirao ga je kao:

  • Psihološki teror na radnom mjestu, odnosi se na neprijateljsku i neetičnu komunikaciju, koja je sustavno usmjerena od strane jednoga ili više pojedinaca prema, uglavnom, jednom pojedincu, koji je zbog mobbinga gurnut u poziciju u kojoj je bespomoćan ili u nemogućnosti obraniti se te držan u njoj pomoću stalnih mobbizirajućih aktivnosti.

 

  • Te aktivnosti odvijaju se s visokom učestalošću (statistička definicija: barem jednom u tjednu) i u duljem razdoblju (statistička definicija: najmanje šest mjeseci).

 

  •  Zbog visoke učestalosti i dugog trajanja neprijateljskog ponašanja to maltretiranje dovodi do značajne mentalne, psihosomatske i socijalne patnje.

 

Zakonska definicija

 


Najpotpunija definicija mobbinga navedena je u novom francuskom zakonu o mobbingu, a glasi:

»Mobbing je psihičko maltretiranje koje se ponavlja putem akcija kojima je cilj ili posljedica degradacija radnikovih radnih uvjeta, koje mogu uzrokovati napad i nanijeti štetu ljudskim pravima i ljudskom dostojanstvu, naštetiti fizičkom ili mentalnom zdravlju ili kompromitirati žrtvinu profesionalnu budućnost«.  

 

Uvjeti

 


Dosadašnja istraživanja pokazuju i karakteristike ustanova u kojima se pojavljuje mobbing:
 

  • Riječ je o radnim sredinama koje imaju strogu hijerarhijsku strukturu s kulturom karijerizma.
  • Prisutan je autoritarni stil u nadgledanju i upravljanju, loše planiranje i organizacija, nedostatno uključivanje radnika u odlučivanje.
  • Tu su i slabe mogućnosti za profesionalno osposobljavanje i usavršavanje te nedostatak međusobnog poštovanja, a osobito manjak poštivanja kulturalnih razlika.
  •  U takvim trvtkama ili ustanovama prisutan je nedostatak jasnih pravila u radu i pravila ponašanja i pretjerano radno opterećivanje besmislenim radnim zadacima.

 

Prevencija


Kakva je prevencija moguća u radnoj sredini? Cilj primarne prevencije jest spriječiti pojavu patoloških slučajeva uzrokovanih mobbingom, a da bi se to postiglo, potrebno je:
 

  • optimizirati radni ambijent i radno vrijeme,
  • aktivirati stalni proces izmjene informacija dvosmjerno – i odozgo prema dolje, i obrnuto.
  • neophodno je omogućiti svima stručno osposobljavanje i usavršavanje,
  • promovirati kulturu koja daje prednost poštivanju ljudskog dostojanstva
  • obeshrabriti svaki oblik psihološkog nasilja.
  • stoga valja educirati i informirati sve zaposlene o mobbingu i njegovim posljedicama
  •  u kolektivne ugovore i u pravilnike o radu ugraditi klauzule koje reguliraju mobbing i navode kazne za pojedina neetična ponašanja i diskriminaciju.

 

Najčešća žrtva

 

  • I u žrtvi mobbinga možemo naći neke karakteristike ličnosti, ali one ne daju zlostavljaču pravo da maltretira žrtvu, već nam služe da shvatimo zašto je upravo taj radnik, a ne neki drugi, izabran. Da bi realizirao svoj plan eliminacije žrtve, zlostavljač mora i druge uvjeriti kako je izabrana žrtva štetna za ustanovu, jer je primjerice previše rigidna u poštivanju zakona i pravila, ili zbog istupanja u javnosti.

 

  • Statističke analize pokazuju da su žrtve mobbinga načešće poštenjaci – osobe koje su prijavile nepravilnosti u radu ili nepoštivanje zakona koje su uočile u svojoj ustanovi.

 

  • Zatim mlade, tek zaposlene osobe, jer je uvriježeno mišljenje da takvi trebaju štošta pretrpjeti, ali i starije osobe pred mirovinom jer imaju slabiji ritam rada, nisu više motivirane za nova profesionalna usavršavanja, a općenito se smatra da imaju previsoka primanja.

 

  • Žrtve su i osobe koje traže neke promjene, primjerice nove instrumente rada – novi software, nove kompjutere ili više samostalnosti u radu te fizički invalidi.

 

  • Mnoge osobe trpe stalno ometanje šefa, ali onog trenutka kad su očajnički izrazile svoje nezadovoljstvo, postaju nepotrebne i suvišne. 

 

Idealne žrtve


 

  • su one osobe koje su odgovorne, motivirane za rad, uredne, savjesne, osjetljive na priznanje i kritiku, s visokim osjećajem za socijalnu pravdu.

 

  • Njihova reakcija na nepravedno okrivljivanje nije napad već dvojba jesu li dobro obavile posao, a posljedica toga je povećanje napora da zadovolje zlostavljača.

 

  • Čak i kad je činjenica da su postali žrtve jasna i njima i drugima, uvjerenje da će pravda prije ili poslije doći do izražaja čini ih zakočenima i sprečava da poduzmu akcije.

 

  • Žrtve mobbinga vrlo često kao posljedicu mobbinga navode i pomanjkanje asertivnosti, odnosno navode da su pasivni u socijalnim odnosima:
    • dopuštaju da drugi krše njihova prava,
    • ne uspijevaju realizirati svoje planove,
    • osjećaju se frustrirano i anksiozno,
    • dopuštaju drugima da odlučuju u njihovo ime.

 

  •  Može se reći da žrtva dugotrajnog mobbinga ima dosta negativnu sliku o sebi – vrlo nisko samopoštovanje.

 

Profil zlostavljača


 

  1. Zlostavljači su često osobe s ozbiljnim poremećajima ličnosti – psihopati – koji maltretiraju žrtvu zbog
    • osjećaja antipatije,
    • ljubomore,
    • zavisti,
    • straha
    • ili želje za vlašću (kratomanska paranoja).
  2. Često najvažnija karakteristika ličnosti zlostavljača jest egocentričnost.
  3. Ima sliku o sebi kao o osobi kojoj svi moraju dati ono što traži, svi trebaju biti zahvalni za ono što je učinila za ustanovu, a zapravo takve osobe imaju iskorištavajući odnos prema drugima.
  4. Riječ je o osobi nesposobnoj za empatiju – osobi koja se ne može uživjeti u probleme i osjećaje drugih.
  5. Krivnja je uvijek na drugima, često s paranoidnim karakterisitkama.
  6. Te osobe smatraju da su ih žrtve htjele napasti, a ne obratno.


 

 

 

 

 

 

 



Mobbing za tita dostojanstva radnika l 130 ZOR u

 

Izreke o radu
 

 

 

 

 

 

 

 

 

      Pro

  • U radu je spas.
  • Tko radi taj i griješi.
  • Tko radi ne boji se gladi.
  • Nema kruha bez motike.
  • Tko ne radi ne treba ni jesti.
  • Sreća samo ponekad pomaže, rad uvijek.
  • Nikad nećete dobiti želju, a da pritom niste dobili i moć da je ispunite. Ipak, možda ćete za njeno ostvarenje morati raditi.

 

 

    Kontra

 

  • Kad vam netko kaže da je do bogatstva došao napornim radom, pitajte ga – čijim?
  • Težak rad još nikoga nije ubio, ali zašto izazivati sudbinu?
  • Jedan stroj može zamijeniti 50 običnih radnika, ali nijedan stroj ne može zamijeniti jednog genijalca.
  • Ne mogu oni tako malo platiti koliko ja malo mogu raditi.
  • Baš je dobar ovaj režim, plaća ide, a ja ležim.
  • Kad je rad prisila, tada je život robija.
  • Siromaštvo, glad i bolesti, eto, što ljudima pruža njihov rad. Sve je protiv nas - mi izdišemo cijelog svog života iz dana u dan na radu, uvijek u prljavštini, u obmani, a našim se znojem slade i prejedaju drugi, i drže nas kao pse na lancu, u neznanju - ništa ne znamo i u strahu smo - svačega se plašimo! Naš je život - noć, mračna noć!"
  • Rad je ucjena koja ostaje ucjenom čak i kad ti se sviđa. Uvijek radiš za nekoga, nikad za sebe. Radiš uvijek s mukom, nikad s radošću. I nikad u trenutku, u vrijeme kad bi ko želio raditi. Iako ne ovisiš ni o kome i obrađuješ svoj komadić zemlje, moraš kopati kad to hoće sunce i kiša i godišnja doba.
  • Svijet je pun ljudi dobre volje, jedni su voljni raditi, a drugi su voljni pustiti ih da rade.


 



Mobbing za tita dostojanstva radnika l 130 ZOR u

 

Teorija rada

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 
Funkcije rada

 

  • Individualne funkcije rada:
    • ispunjenje potrebe za aktivnošću
    • razvoj osobnih kompetencija (sposobnosti, vještina)
    • zadovoljstvo procesom rada
    • zadovoljstvo potrebe za stvaranjem (rezultatom, produktom rada)
    • ostvarivanje šireg društvenog kontakta
    • ostvarenje sredstava (nagrada, naknada za rad)

 

  • Društvene funckije rada:
    • povezivanje individualnih u društvene procese
    • proizvodni doprinos zajednici

 

 

 

Prvi teoretičari rada

 

  • Marx je tvrdio da je u ljudskoj prirodi mijenjati prirodu i proces transformacije prirode naziva ‘radom’, a mogućnost za obavljanja rada naziva ‘snagom rada’. Za Marxa, ovo je prirodna mogućnost za obavljanje fizičke aktivnosti, ali je intimno vezana uz ljudski um i maštu. Stoljeće i pol kasnije pokazalo se da je Marx u mnogo čemu bio u krivu, ali dobre (bolje) definicije rada još uvijek nema.

 

Ovo je formalna definicija iz enciklopedije. Nažalost ni izbliza ne pokriva sve što pod ‘rad’ spada. Ljudi rade otkad postoje – ali rad kao koncept je nov pojam.

 

  • Rad je kreacija materijalnih dobara i usluga, koja mogu biti direktno konzumirana od strane radnika ili od strane nekoga drugoga.”
  • “Rad je dobro poznat eksperimentalno, ali slabo shvaćen konceptualno”. U predindustrijskim društvima radom su se smatrale samo definitivne akcije: rad poljoprivrednika, rad trgovca, rad poduzetnika i sl. Na taj način na rad je gledao i otac ekonomije, Adam Smith u svojem djelu “Bogastvo nacija”.

 

  •  Stotinu godina kasnije debate oko rada i njegove definicije narasle su do te mjere da je njemački ekonomista Wilhelm Heinrich Riehl 1862. godine tvrdio da je riječ o “predefiniranoj riječi koja nosi toliko značenja da više naprosto nema značenja”.


28.9.2012

Posebne mjere otklanjanja diskriminacije

 

 

Usklađivanje s europskim zakonodavstvom donosi novine u domaće antidiskriminacijsko zakonodavstvo. Europska komisija zahtjeva restriktivnije definiranje iznimaka od zabrane diskriminacije propisanih člankom 9. Zakona o suzbijanju diskriminacije. U nastavku govorimo o pozitivnim akcijama odnosno posebnim mjerama.

 

 

Diskriminacija je stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po zabranjenim osnovama, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama. Zabranjene osnove uključuju: rasu ili etničku pripadnosti ili boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovno stanje, članstvo u sindikatu, obrazovanje, društveni položaj, bračni ili obiteljski status, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, genetsko naslijeđe, rodni identitet, izražavanje ili spolnu orijentaciju (članak 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, u nastavku ZSD).

 

Iznimno, razlikovanje osoba po navedenim osnovama dopušteno je ako se tim razlikovanjem otklanja postojeća neravnopravnost ili doprinosi poboljšanju položaja etničkih, vjerskih, jezičnih ili drugih manjina ili drugih skupina građana ili osoba diskriminiranih po osnovama iz članka 1. ZSD-a. Diskriminacijom se ne smatraju pozitivne akcije odnosno posebne mjere postupanja temeljene na odredbama zakona, podzakonskog akta, programa, mjera ili odluka čiji je cilj poboljšanje položaja osoba diskriminiranih po inače zabranjenim osnovama (članak 9. stavak 2. točka 2. ZSD). Pozitivne akcije ili posebne mjere u prošlosti su označavane terminom pozitivna diskriminacija. Termin se više ne koristi zbog neprimjerenosti. Naime, diskriminacija podrazumijeva razlikovanje koje je zakonom zabranjeno i rekli bismo, društveno neprihvatljivo. Stoga, diskriminacija kao neprihvatljiv oblik ponašanja, ne može biti pozitivna.

 

Poznato je da su u političkoj participaciji u Hrvatskoj, pripadnice ženskog spola u nepovoljnijem položaju od muškaraca. Kako bi se postigla stvarna jednakost, Zakon o ravnopravnosti spolova (u nastavku ZRS) propisuje posebne mjere poticanja ravnopravnog sudjelovanja žena i muškaraca u tijelima zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti. Posebne mjere moraju provoditi državna tijela i tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave i druge pravne osobe s javnim ovlastima ako je zastupljenost jednog spola u tijelima političkog i javnog odlučivanja niža od 40%. (članak 12. stavak 3. ZRS-a). Nadalje, posebne mjere moraju biti razrađene u planove djelovanja za promicanje i uspostavljanje ravnopravnosti spolova koji se donose svake četiri godine na osnovi analize položaja žena i muškaraca, razloga za uvođenje posebnih mjera, ciljeva koje treba postići, načina provedbe i metoda nadziranja provedbe (članak 11. stavak 1. ZRS-a).

 

Analize i planovi nužni su budući da je provođenje posebnih mjera opravdano i dopušteno samo dok traju razlozi zbog kojih su uvedene (točka 9. odluke Ustavnog suda RH, broj U-I-402/2003. od 30. travnja 2008.). Posebne mjere su privremeni instrumenti nužno vezani uz sustavne pojave, potkrijepljene statističkim podacima. Takvo shvaćanje Ustavnog suda u suglasnosti je sa stavovima Europskog suda za ljudska prava i direktivama Europske Komisije. Direktive Komisije kao i odluke Suda naglašavaju restriktivnu prirodu posebnih mjera.

 

Posebne mjere su iznimke od načela diskriminacije te ne smiju jamčiti bezuvjetnu i vremenski neograničenu prednost diskriminirane skupine u odnosu na većinsko stanovništvo jer tada predstavljaju izravnu diskriminaciju. Kriteriji moraju biti legitimni, situacijski, transparentni i podložni reviziji. Stoga ne čudi prigovor Europske Komisije Vladi u kojem je istaknuto da su iznimke od načela zabrane diskriminacije, propisane člankom 9. ZSD-a, preširoko postavljene.

 

S namjerom usklađivanja ZSD-a s Direktivama Komisije, Vlada je u srpnju 2012. Saboru uputila prijedlog Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o suzbijanju diskriminacije s Konačnim prijedlogom zakona. Prijedlog zakona u cijelosti mijenja članak 9. ZSD-a. Umjesto pozitivnih akcija uvodi se termin posebnih mjera, stavlja se veći naglasak na privremenu narav posebnih mjera i njihovu svrhu, koja je ostvarivanje stvarne (materijalne), a ne formalne jednakosti. Time je određivanje sadržaja pojma posebnih mjera usklađeno sa sudskom praksom Suda pravde Europske unije koji ove mjere, kao iznimke od načela zabrane diskriminacije, tumači restriktivno.

 

Zaključno, možemo napomenuti da sve članice Europske unije u svojim zakonodavstvima prihvaćaju mogućnost uvođenja posebnih mjera, na primjer, Grčka i Španjolska ustavom je propisuju kao obvezu državnih institucija. U Slovačkoj su posebne mjere načelno dopuštene, osim u području rasnih i etničkih manjina. Finska dopušta mjere samo kada je posrijedi jedna njezina nacionalna manjina, Sami narod. Dopuštene akcije uključuju širok raspon, od posebnih stipendija za romsku djecu u Mađarskoj, do zakonom nametnute obveze državnih tijela da aktivno promiču jednakost u Velikoj Britaniji i Finskoj.

 

O usklađivanju hrvatskog antidiskriminacijskog zakonodavstva s međunarodnim standardima možete pročitati više na portalu IUS-INFO u članku Je li suzbijanje diskriminacije u Hrvatskoj usklađeno s međunarodnim standardima?

 

Željko Čižmek, univ. bacc. act. soc.

 

 

Literatura: Horvat, A. (2008). Novi standardi hrvatskoga i europskoga antidiskriminacijskog zakonodavstva, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Zagrebu (44) 6. 



15.10.2012.

 

Uloga poslodavca u pružanju zaštite dostojanstva radniku ugroženom od strane neposredno nadređenog radnika

 

 

Radnik je primjerice osnovano prijavio poslodavcu zlostavljanje od strane drugog radnika koji mu je neposredno nadređen. Međutim, kako od strane poslodavca provesti cjeloviti postupak s obzirom na relativno nepreciznu regulaciju takvih slučajeva?

 

 

Sukladno, članku 130. stavak 8. Zakona o radu (NN 149/09 i 61/11) i ugrožavanje osobnog dostojanstva radnika smatra se normativno povredom radnih obveza, te se prema radniku koji vrši zlostavljanje istovjetno primjenjuju odredbe članaka 107. u smislu skrivljenog kršenja radnih obveza, kao i odredbe članka 111. Zakona o radu u smislu mogućnosti izricanja upozorenja i iznošenja obrane.

 

Određenu specifičnost u odnosu na ostale povrede obveza iz radnog odnosa čini jedino činjenica što se ovakve povrede radne obveze odnose i na treću osobu.Naime, osim uobičajenog odnosa upozorenog radnika i poslodavca, ovdje možemo imati i treću osobu - radnika kojem je povrijeđeno dostojanstvo. Stoga upozorenje radniku zbog zlostavljanja i narušavanja dostojanstva drugog radnika mora biti obavezno pisanokako iz razloga široke mogućnosti sudske zaštite povrijeđenog radnika koju propisuje članak 130. Zakona o radu, tako i zbog činjenice da se jedino u ovom slučaju primjerak Odluke o upozorenju ne uručuje samo radniku koji je upozoren, već i radniku kojem je povrijeđeno dostojanstvo.

 

Ovakav način dostave upozorenja u ovom je slučaju nužan jer takva odluka predstavlja i određenu satisfakciju povrijeđenom dostojanstvu radnika, a i poslodavac se na ovaj način u pisanom obliku ograđuje od postupaka upozorenog radnika kako se protiv njega ne bi pokrenuo sudski postupak u smislu stavaka 5., 6, i 8. članka 130. Zakona o radu. Stoga su poslodavci (posebice tvrtke s velikim brojem zaposlenih) upravo u tom smislu predvidjeli unutarnjim aktima poseban postupak odlučivanja o takvoj povredi radne obveze, i to od pokretanja postupka do dostavljanja Odluke o upozorenju ili otkazu zbog skrivljenog ponašanja radnika.

 

Treba reći kako je još novelom Zakona o radu iz 2003. uvedena obveza da poslodavac koji zapošljava 20 i više radnika mora imenovati osobu ili osobe koje su u njegovo ime dužne primati i rješavati pritužbe zbog narušavanja dostojanstva, uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja radnika. U tom slučaju iz zakonskih odredbi novoga Zakona o radu, ali i podzakonskih odredbi različitih unutarnjih pravilnika proizlazi kako je povjerenik dužan pružiti radniku zaštitu, a ako je ta zaštita izostala ili je neprikladna, radnik ima pravo prekinuti rad dok mu se ista ne osigura, odnosno može zahtijevati i naknadu štete. Osim toga, za vrijeme prekida rada, u tom slučaju, radnik ima pravo i na isplatu plaće kao da radi.

 

Upravo su zato veće tvrtke postupak i način pružanja zaštite radniku kojem je povrijeđeno dostojanstvo ili je nad njim vršeno zlostavljanje na radu prilično normativno precizirale vlastitim unutarnjim normativnim aktima i pravilnicima. Ostaje jedino problematična primjena tih odredbi, što zbog moguće pristranosti poslodavaca, što zbog nedostatka posebnog zakonskog propisa koji bi sistematičnije regulirao tu pravno zamršenu situaciju na relaciji zlostavljač – radnik – poslodavac – povjerenik – sud.

 

U međuvremenu, do konačnih rezultata tzv. Radne skupine za izradu prijedloga, odnosno nacrta posebnog tzv. Zakona o sprječavanju zlostavljanja na radnom mjestu odnosno mobbinga, trebala bi aktivnije djelovati sudska praksa u smislu primjene trenutnih, postojećih zakonskih odredbi i preciziranja dozvoljenih obrazaca ponašanja na radu u smislu izbjegavanja bilo kakvog oblika zlostavljanja ili uznemiravanja radnika, po bilo kojoj osnovi.

 

Pri tome svakako pozitivno iznenađuje da je jedan dio poslodavaca (uglavnom velike IT- tvrtke i pojedine državne uprave i ministarstva), kako bi zaštitio svoje radnike od mobbinga, a sebe od negativne selekcije kadrova i lošeg javnoga mnijenja, nehotice zapravo utemeljio praktične oblike vansudske zaštite dostojanstva radnika u Republici Hrvatskoj, te na neki način dao smjernice kako budućim normativnim uređenjima te materije, tako i sudskoj praksi koja je tek u svom začetku.

 

Daniel Sever, mag. iur. 



18.12.2012.

 

Oblici diskriminacije: segregacija

 

 

Segregacija je jedan od najgorih oblika diskriminacije i predstavlja ozbiljno kršenje ljudskih prava. I nakon trideset godina od okončanja južnoafričkog apartheida, primjeri segregacije i dalje postoje. U Europskoj uniji segregacijom su najviše pogođeni pripadnici romske nacionalne manjine.

 

 

Segregacija jest prisilno i sustavno razdvajanje osoba po nekoj od osnova zabrane diskriminacije - članak 5. Zakona o suzbijanju diskriminacije. Najdrastičniji oblik segregacije je rasna diskriminacija kojom se izdvajaju pripadnici određenih rasa, naroda, etničkih skupina, vjera ili spola i onemogućuje ih se ili u znatnoj mjeri ograničava u ostvarivanju temeljnih prava. Institucionalni oblik segregacije jest apartheid. Primjer apartheida nalazimo u Južnoj Africi 20. stoljeća gdje je državni sustav vladajuće bijele manjine uskraćivao političku i gospodarsku jednakost crnačkom dijelu populacije. Sustavna segregacija bila je propisana i zakonima pa je tako 1950. godine donesen zakon po kojem je bijela osoba kazneno odgovarala u slučaju seksualnih odnosa s osobnom rase druge boje kože. Na izborima su samo bijelci imali pravo glasa. Strahote apartheida i spoznaje o neprihvatljivosti rasne segregacije velikim su dijelom potakle razvoj međunarodnog antidiskriminacijskog prava.

 

Međunarodni dokumenti pretežno su ograničeni na zabranu rasno-motivirane segregacije. Konvencija Ujedinjenih naroda o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1966. godine člankom 3. izrijekom zabranjuje rasnu segregaciju i apartheid te obvezuje države potpisnice da spriječe, zabrane i iskorijene sve prakse ove prirode na područjima pod njihovom jurisdikcijom. 1973. godine Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela je Konvenciju o suzbijanju i kažnjavanju zločina apartheida. Time je apartheid definiran kao nehuman akt učinjen s ciljem stvaranja i održavanja dominacije jedne rasne grupe osoba nad drugom rasnom grupom i cijelim sustavom ugnjetavanje te grupe.

 

Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda izraz zločin apartheida opisuje kao nečovječna djela počinjena u okviru institucionaliziranog režima sustavnog potlačivanja i dominacije jedne rasne skupine nad drugom. Zločin apartheida koji obuhvaća počinjenje nečovječnih djela opisanih u članku 157.a ili dijela sličnih nekom od tih dijela u okviru institucionaliziranog režima sustavnog potlačivanja i dominacije jedne rasne skupine nad drugom rasnom skupinom ili skupinama, jedan je od oblika kaznenog djela zločina protiv čovječnosti u našem Kaznenom zakonu.

 

Segregacija stvara osobito teške posljedice kada uključuje odvajanje djece. Konvencija UN-a o borbi protiv diskriminacije u prosvjeti iz 1960. diskriminacijom u obrazovanju smatra svako „razlikovanje, isključenje, ograničenje ili povlasticu koja, zasnovana na rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, ekonomskim uvjetima ili rođenju, ima za cilj ili učinak poništavanje ili umanjivanje jednakosti postupanja u obrazovanju, a pogotovo na način da se osnivaju ili održavaju odvojeni obrazovni sustavi ili ustanove za osobe ili skupine osoba“.

 

Primjere rasne segregacije romske djece možemo pronaći i u Republici Hrvatskoj na području Međimurske županije. Gotovo svake godine hrvatski mediji izvještavaju o segregaciji i problemima uključivanja romske djece u sustav osnovnoškolskog obrazovanja. U Međimurju, posebice u nekim školama koje se nalaze u blizini većih romskih naselja, gdje su Romi ponekad i većinsko stanovništvo, postoje problemi formiranja razreda, posebno pri upisu u osnovnu školu. Tako Međimurje snosi najveći teret obrazovanja romske djece bez adekvatnih jezičnih vještina, što je nekolicina škola pokušala razriješiti nimalo civiliziranim metodama segregacije djece. To je bio i jedan od temelja tužbe Oršuš i dr. protiv Hrvatske na Europskom sudu za ljudska prava. Sud je 2010. godine donio presudu u korist oštećenika. Segregacija romske djece u osnovnim školama u Međimurju proglašena je diskriminatornom, a Republika Hrvatska obvezana je na provedbu svih potrebnim mjera kako bi se takvo što spriječilo u budućnosti.

 

2010. godine Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa predložilo je osam mjera čija je svrha bila izvršenje presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Oršuš i dr. protiv Hrvatske. Mjere su usklađene s temeljnim strategijskim dokumentima Vlade RH kao što su Nacionalni program za Rome i Akcijski plan Desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015. Među ostalim, izmjenom Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (NN, broj 92/10), dopunio se članak 43. koji propisuje da su škole dužne posebnu pomoć pružati djeci koja imaju pravo na školovanje u Republici Hrvatskoj, a ne znaju ili nedostatno poznaju hrvatski jezik.

 

Iako je obrazovni sustav dužan zaštiti djecu od segregacije uvjetovane institucionalnim propustima, smatramo da poticajan zakonski okvir nije dovoljan kako bi se segregacija dugoročno spriječila. Segregacija je samo jednim dijelom institucionalni problem. Njezine uzroke velikim dijelom možemo pronaći u socijalnoj isključenosti manjinskih skupina koja je rezultat društvenih predrasuda i netrpeljivosti. Buduće mjere i programi integracije romske manjine trebali bi aktivno uključivati i lokalno stanovništvo. Time bi se stvorili temelji snažnije obrazovne inkluzije i socijalne integracije Roma u hrvatsko društvo.

 

Željko Čižmek, univ. bacc. act. soc.

 

Literatura:

  • Pavlović, Š., Komentar Zakona o suzbijanju diskriminacije, Organizator, 2009., Zagreb: - Horvat, A., Segregacijom do integracije? Mogućnosti integriranog obrazovanja Roma,Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu, 46 (2), 2009. 


27.12.2012.

 

Europski sud za ljudska prava

 

 

Povrijeđena su vam ljudska prava i temeljne slobode, a iscrpili ste sve pravne mogućnosti pred domaćim sudovima? Iako su ta prava zajamčena Ustavom RH, to nije jamstvo da će ona biti ostvarena i zaštićena u pravoj mjeri. Stoga vam preostaje mogućnost zaštite tih prava pred Europskim sudom za ljudska prava.

 

 

Europski sud za ljudska prava (eng. European Court of Human Rights, franc. Cour europeenne des Droits de l' Homme) jedna je od institucija Vijeća Europe, osnovana 1959. godine, za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija).

 

Europski sud za ljudska prava (dalje: Sud) proglašen je samostalnom institucijom Vijeća Europe 1. studenoga 1998., stupanjem na snagu Protokola 11 Konvencije. Naime, prije toga je zajedno sa Sudom djelovala i Europska komisija za ljudska prava, što je postupak činilo kompliciranim i dugotrajnim te je u svrhu ubrzanja postupaka Protokolom 11 ukinuta navedena funkcija Komisije i uspostavljen jedinstveni Sud.

 

Prava i slobode utvrđene Konvencijom i njezinim Protokolima 1, 4, 6 i 7, članice Vijeća Europe i stranke Konvencije dužne su jamčiti svojim građanima. Osnovna funkcija Suda je nadzor provedbe tih prava te sankcioniranje država koje su prekršile svoje obveze, što Sud čini putem odluka donesenih na temelju pojedinačnih ili međudržavnih tužbi.

 

Na temelju članka 32. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora donesena je Odluka o objavi Poslovnika Europskog suda za ljudska prava.

 

Spor pred Sudom pokreće se na temelju predstavke, odnosno tužbe (engl. application). Individualne predstavke Sudu mogu podnijeti pojedinci, grupe osoba ili nevladine organizacije, a međudržavne predstavke, zemlje članice Vijeća Europe. Spor se vodi u sjedištu suda u Strasbourgu na jednom od službenih jezika Suda (engleski i francuski), dok se zahtjev za pokretanje postupka može podnijeti na bilo kojem jeziku zemalja članica. Zahtjev se podnosi dopisom ili ispunjenim obrascem.

 

S obzirom na činjenicu da Sud nije prizivni sud u odnosu na nacionalne sudove, podnositelj tužbe dužan je prethodno iscrpiti sva domaća pravna sredstva. Tako se u obrascu za pokretanje spora ukratko mora iznijeti činjenice, navesti prava koja se smatraju povrijeđenima na temelju Konvencije, navesti pravne lijekove koji su iskorišteni u prethodnim postupcima pred nacionalnim sudovima te dopis na kraju potpisati.

 

Sud spor okončava odlukom, ali ga je moguće riješiti i nagodbom ili prijateljskim rješenjem. Presuda pravomoćnost stječe odricanjem stranke od zahtjeva za iznošenjem predmeta pred Veliko vijeće ili ako po isteku tri mjeseca stranka ne zahtjeva upućivanje predmeta Velikom vijeću. Pravomoćna odluka objavljuje se i prosljeđuje Odboru ministara Vijeća Europe koji vrši nadzor nad izvršenjem pravomoćnih presuda.

 

U roku od 12 mjeseci od pravomoćnosti presude, pojedina stranka može od vijeća zahtijevati tumačenje ili ispitivanje presude zbog naknadnog otkrivanja činjenica koje nisu bile poznate Sudu i stranci u vrijeme donošenja odluke, a mogle su bitno utjecati na donošenje odluke.

 

Obzirom na činjenicu da Sud odlučuje na temelju već donesenih odluka, pravomoćne i izvršne sudske odluke postaju izvor prava za slučajeve koji slijede.

 

Suce bira Parlamentarna skupština Vijeća Europe, a broj sudaca odgovara broju članica Vijeća, ali oni ne predstavljaju pojedinu državu. Sud odlučuje u odboru od tri suca, vijeću od sedam sudaca ili Velikom vijeću od 17 sudaca, čije se uloge razlikuju pa tako odbori odlučuju o prihvatljivosti predstavke, vijeće o biti spora, a Veliko vijeće o tumačenju Konvencije ili Protokola i o odlukama vijeća neusklađenim sa sudskom praksom. Odluke se donose većinom glasova.

 

Ratifikacijom Konvencije, Republika Hrvatska priznala je nadležnost Europskog suda za ljudska prava te se obvezala da će izvršiti obveze iz svake pojedinačne presude Europskog suda za ljudska prava koja je proizašla iz spora u kojem je sudjelovala kao stranka.

 

Karla Štingl, dipl.iur. 



21.2.2013

Vrijeđanje i prijetnja na radnom mjestu kao razlog za izvanredni otkaz

 

U sudskoj praksi postoje brojni primjeri kada se neka okolnost ili situacija smatra, odnosno ne smatra, opravdanim razlogom za izvanredni otkaz, a budući da Zakon o radu o tome ništa ne govori, to svakako otežava primjenu instituta izvanrednog otkaza u praksi.

 

 

Zakon o radu propisuje više načina prestanka ugovora o radu. Jedan od njih je otkaz ugovora o radu.

 

Člankom 108. Zakona o radu propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u kratkom prekluzivnom roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Stranka ugovora o radu koja izvanredno otkaže ugovor o radu ima pravo od stranke koja je kriva za otkaz tražiti naknadu štete zbog neizvršenja ugovorom o radu preuzetih obveza.

 

Nadalje je člankom 111. stavkom 2. Zakona o radu propisano da je prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

Budući da Zakon o radu ne govori ništa o tome kada se neka okolnost ili situacija smatra, odnosno ne smatra, opravdanim razlogom za izvanredni otkaz, ponekad nam pojašnjenje može dati sudska praksa.

 

Tako se u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, brojRevr 375/2009-2 od 3. lipnja 2009., raspravljalo smatra li se vrijeđanje i prijetnja upućena drugom radniku opravdanim razlogom za izvanredni otkaz i to bez obzira na razloge koji su do toga doveli.

 

U obrazloženju te Odluke navedeno je:

 „U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je: da je tuženik odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 16. travnja 2004. otkazao tužitelju ugovor o radu zbog osobito teške povrede radnog odnosa, a koja se sastoji u tome što je 8. travnja 2004. u prostoru društva bez ikakvog razloga i povoda verbalno vrijeđao, a nakon toga i fizički napao radnika tuženika T. R.; da iz provedenog postupka ne proizlazi da bi tužitelj fizički napao T. R., već da ga je vrijeđao i prijetio mu, a nakon što je T. R. odbio tužitelju izdati potvrdu da je na godišnjem odmoru ili slobodnim danima, te tužitelj otišao do svog automobila, iz njega uzeo drvenu motiku i s njom se vratio u prostorije tuženika prijeteći T. R.

 

Iz tih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je ponašanje tužitelja bilo doista nedolično i neprimjereno te sukladno članku 95. tuženikovog Pravilnika o radu predstavljalo osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa. Međutim, ocijenio je da opisano nedolično i neprimjereno ponašanje ne predstavlja razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu budući je takvom ponašanju tužitelja prethodilo i postupanje radnika tuženika koji tužitelju nije izdao potvrdu da koristi godišnji odmor te ocijenio opravdanom frustraciju tužitelja izazvanu ponašanjem T. R. (neizdavanjem zatražene potvrde), slijedom čega je tužbeni zahtjev usvojio.

 

Međutim, drugostupanjski sud iz naprijed navedenih utvrđenja je ocijenio da u konkretnom slučaju krajnje nedolično ponašanje tužitelja (verbalno vrijeđao i prijetio radniku tuženika zbog toga što mu nije izdao traženu potvrdu), predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, a time i razlog za izvanredni otkaz. Naime, drugostupanjski sud pravilno ocjenjuje da takvo ponašanje tužitelja i bez obzira na razloge koji su do toga doveli, nadilazi granice dopuštenog ponašanja i ukazuje na postupanje radnika koje poslodavac ne smije tolerirati.“

 

Dakle, vrijeđanje i prijetnje upućene drugom radniku na opisani način predstavlja ponašanje koje prelazi granice dopuštenog ponašanja radnika na radnom mjestu, i to neovisno o povodu sukoba, te predstavlja opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu. 



14.5.2013

Dostojanstvo radnika u radnom odnosu

 

Iako sudskih postupaka za zaštitu dostojanstva radnika još uvijek nema toliko mnogo, sudska praksa kao i objavljena mišljenja ministarstva nadležnog za rad ipak počinju davati odgovor na pitanje što bi to bilo uznemiravanje i što čini dostojanstvo radnika.

 

 

Odredba članka 130. Zakona o radu (NN br. 149/09, 61/11, 82/12) navodi da je poslodavac koji zapošljava najmanje dvadeset radnika dužan imenovati osobu koja je osim njega ovlaštena primati i rješavati pritužbe vezane za zaštitu dostojanstva radnika. Tako je uloženu pritužbu radnika potrebno ispitati u roku utvrđenu posebnim propisom, a najkasnije u roku od osam dana od dana njezine dostave, te je potrebno poduzeti sve potrebne mjere primjerene pojedinom slučaju radi sprječavanja nastavka uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja, ako se utvrdi da ono postoji.

 

Ako poslodavac u roku od osam dana ne poduzme mjere za sprječavanje uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita, pod uvjetom da je u daljnjem roku od osam dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom.

 

Dakle, jasno proizlazi da radnik traži zaštitu ako poslodavac nije poduzeo odgovarajuće mjere (ili je poduzeo očito neprimjerene) pa nastavak rada za radnika nije moguć.

 

No, što bi to bilo uznemiravanje ili što čini dostojanstvo radnika?

 

ZOR nije propisao što se smatra uznemiravanjem, nego upućuje na definiciju propisanu odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN br. 85/08, 112/12). Prema navedenom Zakonu o suzbijanju diskriminacije potrebna je veza između diskriminatornog postupanja koje se može očitovati kao izravna diskriminacija, neizravna diskriminacija, uznemiravanje, spolno uznemiravanje, poticanje na diskriminaciju, propuštanje razumne prilagodbe i segregacija i neke od diskriminacijski osnova koje su navedene u Zakonu (diskriminacija na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije).

 

Ukoliko pri uznemiravanju nije postojala neka od navedenih diskriminacijskih osnova, radnik koji je na radu ili u vezi s radom pretrpio određenu štetu, može sukladno odredbi članka 103. ZOR-a od poslodavca tražiti naknadu štete po općim propisima obveznog prava. Radnik se može pozivati na odredbu članka 19. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine“, br. 35/05 i 41/08) koji propisuje da svaka fizička osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod kojima se podrazumijevaju pravo na život, duševno i tjelesno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.“ - mišljenje Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, Uprave za rad i tržište rada, Klasa: 110-01/12-01/168, Urbroj: 524-08-01-01/5-12-2, od 16. svibnja 2012.

 

No, ako na strani poslodavca dođe do promijenjenih okolnosti uslijed kojih zaštita radnika više nije potrebna ili moguća (npr. prestanak radnog odnosa osobe koja je odgovorna za uznemiravanje odnosno protiv koje je pokrenut postupak zbog uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja), a poslodavac je o tome obavijestio radnika, isti radnik koji je pokrenuo postupak za zaštitu dostojanstva te prekinuo rad na prethodno navedeni način, ima obvezu vratiti se na posao, s obzirom da sam ratio zaštite gubi smisao jer se ona nema u odnosu na koga pružiti - mišljenje Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, Uprave za rad i tržište rada, Klasa: 110-01/11-01/320, Ur.br: 526-08-01-01/1-11-2, od 20. rujna 2011.

 

No, kakvi su to konkretni slučajevi u kojima se tražila zaštita dostojanstva odnosno tvrdilo da postoji povreda dostojanstva radnika?

 

Jedan od primjera jeste situacija u kojoj je tužiteljica tražila zaštitu dostojanstva zbog diskriminacije vezano na (ne)jednakost plaća muškaraca i žena. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Revr-135/09 od 10. ožujka 2010., odlučio je da svaka razlika u plaćama ne predstavlja automatski i povredu dostojanstva radnika:

 

„…Stavkom 4. članka 2. ZR-a posebno se određuje da je zabranjena diskriminacija između ostalog i u odnosu na uvjete rada uključujući i jednakost plaća. Nadalje temeljem odredbe čl. 89. ZR-a poslodavac je dužan isplatiti jednake plaće ženama i muškarcima za jednaki rad i rad jednake vrijednosti.“ (…)

 

„Prema tome, prilikom ocjene je li poslodavac postupao diskriminirajuće u odnosu na tužiteljicu na osnovi spola dajući joj manju plaću od nekih direktora u društvu treba utvrditi koje su odgovornosti, obveze i ovlasti ostalih direktora i, koji su bili razlozi da se s tužiteljicom zaključi ugovor o radu na radnom mjestu direktora ljudskih resursa imajući u vidu poslove, ovlasti, odgovornosti i značaj za poslodavca ostalih radnih mjesta direktora.“ (…)

 

„Ovaj sud prihvaća stav sudova nižeg stupnja da sam naziv radnog mjesta ili položaj ne daje automatski pravo na plaću koju ima drugi radnik istog naziva radnog mjesta već da plaća ovisi o konkretnom radu i odgovornostima svakog radnika. Stoga razlika u plaći između radnika tuženika u takvim okolnostima ne predstavlja diskriminaciju u smislu čl. 2. i čl. 89. ZR.“

 

Nadalje, vezano na upućivanje na drugo radno mjesto, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Revr-766/09, od 9. rujna 2009. odlučio je sljedeće:

 

„…Na temelju prednjih utvrđenja pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da takvo postupanje tuženika ne znači nezakonito premještanje tužitelja, a kako to međutim prvostupanjski sud pogrešno smatra, a time niti njihovo uznemiravanje. Naime, nalozima za rad tužitelji nisu premješteni s radnog mjesta za koje su sklopili ugovor o radu na drugo radno mjesto, već su tim nalozima samo upućeni na drugo mjesto obavljanja rada, uvijek zadržavši radno mjesto vozača teretnog vozila. Takva mogućnost promjene mjesta obavljanja rada upravo je ugovorena među strankama čl. 2. Ugovora o radu sklopljenih među strankama.

 

Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske kada su nalozi za rad doneseni u skladu sa sklopljenim ugovorima o radu, nema govora o tome da bi takvim postupanjem tuženika tužitelji bili uznemiravani i time bilo narušeno njihovo dostojanstvo kao radnika, zaštićeno čl. 30. (ranije 22.a.) ZR. (…)

 

Stoga je upućivanje tužitelja u tu poslovnu jedinicu bilo poslovno opravdano, a ne šikanozno postupanje prema njima.“

 

Vezano na brojnost postupaka za zaštitu dostojanstva, u odnosu na sveukupan broj predmeta, još uvijek ih nema u velikom broju.

 

Prema informacijama iz Izvješća o radu pravobraniteljice za 2010. godinu (objavljen u ožujku 2011.), Općinski građanski sud u Zagrebu izvijestio je kako se od siječnja 2005. godine do prosinca 2010. godine na njemu vodilo ili se još uvijek vodi 89 prvostupanjskih sporova u kojima se na neki način pojavilo pitanje diskriminacije. Od 89 prvostupanjskih sporova 21 je okončan tijekom navedenog razdoblja. Od 21 okončanog spora 8 ih je okončano presudom, 8 povlačenjem tužbe, 4 odbačajem tužbe, a 1 ustupom drugom sudu.

 

Iako su radni postupci prema Zakonu o parničnom postupku hitni postupci, situacija u praksi nije takva. Dugotrajnost sudskih postupaka sigurno ne ide na ruku želji za pokretanjem postupka, no možemo se nadati da će Novela Zakona o parničnom postupku koja je stupila na snagu 1. travnja 2013. rezultirati skraćivanjem vremena trajanja sudskih postupaka.

 

Neda Marasović, dipl. iur. 



21.6.2013

Poticanje na diskriminaciju

 

Raširenost diskriminacije očituje se ponajviše zbog neprepoznatljivosti diskriminacije kao takve. Žrtve diskriminacije često ostaju bespomoćne, same i nezaštićene. Za razliku od ostalih antidiskriminacijskih jamstava iz Zakona o suzbijanju diskriminacije koja su utuživa nakon što je diskriminacija počinjena, prepoznavanje poticanja diskriminacije omogućava potencijalnim žrtvama da djeluju prije nego što je do diskriminacije došlo.

 

 

Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava ne sadrži izričitu zabranu poticanja na diskriminaciju, ali neke odredbe Konvencije moguće je primijeniti na ovo područje. Poticanje na diskriminaciju djelomično može biti obuhvaćeno člankom 9. odnosno 11. koji reguliraju slobodu vjeroispovijedi i slobodu okupljanja. Iz antidiskriminacijskog zakonodavstva Europske unije (direktive Vijeća 2000/78/EZ, 2004/113/EZ i 2006/54/EZ) možemo iščitati da se poticanje na diskriminaciju smatra diskriminacijom. Ipak, niti jedna direktiva ne daje definiciju navedenog pojma. Kako bi pojam uopće bio koristan u suzbijanju diskriminacije, ne smije se ograničiti samo na poticanje, koje je u naravi prinudno, već se treba proširiti kako bi se njime obuhvatila očita sklonost prema nepovoljnijem postupanju zbog neke zaštićene osnove ili ohrabrivanje na takvo postupanje.

 

Članak 4. Zakona o suzbijanju diskriminacije uz zabranu poticanja diskriminacije regulira i propuštanje razumne prilagodbe. Diskriminacijom se smatra i propust da se osobama s invaliditetom, sukladno njihovim specifičnim potrebama omogući:

 

- korištenje javno dostupnih resursa,

- sudjelovanje u javnom i društvenom životu,

- pristup radnom mjestu i odgovarajućim uvjetima rada, prilagodbom infrastrukture i prostora, korištenjem opreme i na drugi način koji nije nerazmjeran teret za onog tko je to dužan omogućiti.

 

Zakon o suzbijanju diskriminacije ne zabranjuje samo diskriminiranje osobe s invaliditetom koja bi uz prilagodbu mogla jednako dobro obavljati posao kao osoba bez invaliditeta, već i poslodavce obvezuje na poduzimanje mjera prilagodbe prostora, opreme, organizacije rada, raspored radnog vremena i sl. Propust takve razumne prilagodbe smatra se diskriminacijom po osnovi invaliditeta. Međutim, Zakon o suzbijanju diskriminacije za razliku od Direktive 2000/78/EZ o zabrani diskriminacije u vezi sa zapošljavanjem i zanimanjem, ne određuje kriterije “razumne prilagodbe”.

 

Prema Direktivi, kriteriji koji se uzimaju u obzir kod procjene je li prilagodba u granicama razumne jesu: financijski i ostali troškovi koji nastaju prilagodbom, veličina i raspoloživost sredstava poduzeća, mogućnost pokrivanja troškova prilagodbe iz javnih fondova. Iste kriterije moglo bi primijeniti i domaće zakonodavstvo dok bi se neki troškovi prilagodbe mogli financirati iz sredstava Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Uz to, moguće je poslodavcima ponuditi i dodatne porezne olakšice.

 

Praktični problem kod primjene ovih odredbi predstavlja nedovoljna informiranost osoba s invaliditetom o pojmu razumne prilagodbe i činjenici da je njezin izostanak oblik diskriminacije. Usprkos tome što su diskriminatorna postupanja vrlo često izravna, konkretnih pritužbi osoba s invaliditetom na diskriminaciju je vrlo malo, a gotovo da se nitko ne odlučuje na traženje sudske zaštite. Razlozi za takvu situaciju zajednički su općenito niskoj razini prijavljivanja diskriminacije, neinformiranosti o mogućnostima zaštite, nepovjerenju u institucije, osjećaju da se ništa neće promijeniti i da bi si pozivanjem na prava osoba još više otežala situaciju i izložila se dodatnim materijalnim troškovima koje ne može snositi. Za osobe s invaliditetom specifična je i opća iscrpljenost stalnim zdravstvenim izazovima i borbom za osiguravanje osnovnih preduvjeta za minimalnu egzistenciju koja njima i njihovim obiteljima ne ostavlja prostora za veći angažman u ostvarivanju svojih prava.

 

Uz navedeno, Zakon o suzbijanju diskriminacije iz 2008. prati nedostatak europskih direktiva odnosno sadrži propust u definiciji ne navodeći sredstva, načine i oblike koji određuju pojam „poticanje“. Članak 4. propisuje samo da će se poticanje na diskriminaciju smatrati diskriminacijom. Zakon o ravnopravnosti spolova uvodi i element namjere: poticanje druge osobe na diskriminaciju smatra se diskriminacijom, ako je učinjeno s namjerom. Prethodno se može povezati i s Kaznenim zakonom odnosno teorijom kaznenog prava koja poticanje smatra psihičkim utjecajem na počinitelja kako bi ga se navelo na počinjenje protupravne radnje.

 

U Kaznenom zakonu poticanje je kažnjivo samo ako je počinjeno s namjerom i to kad je poticatelj svjestan svojega djela i želi njegovo počinjenje (izravna namjera), odnosno kada je svjestan da djelo može biti počinjeno te na to pristaje (neizravna namjera). Koji bi to postupci predstavljali poticanje na diskriminaciju, mogli bismo dobiti jasniju sliku iz izvješća pučkog pravobranitelja. Naime u 2011. godini pučki pravobranitelj je više puta reagirao na kršenje zakona poticanjem diskriminacije. Uglavnom se radilo o izjavama političkih dužnosnika u medijima i primjerima govora mržnje. Elektronički mediji su prostor u kojem se najčešće događa poticanje na diskriminaciju i govor mržnje.

 

Zakon o elektroničkim medijima odnosi se samo na elektroničke publikacije koje su urednički oblikovane i za koje je propisana urednička odgovornost. U njima nije dopušteno objavljivati priloge koji vrijeđaju dostojanstvo čovjeka. Na njih se primjenjuje odredba članka 12. Zakona koja brani poticanje, pogodovanje poticanju i širenje mržnje ili diskriminacije. Međutim, Zakon o elektroničkim medijima ne odnosi se na internetske forume i društvene mreže. Navedeno područje predstavlja tzv. sivu zonu, te iako svaki forum postavlja svoja interna pravila, dopuštenost pojedinih postova ovisi o osobnoj procjeni osobe koja uređuje forum. Svakodnevno smo svjedoci verbalnog nasilja kojeg pojedinci iskazuju na news portalima, forumima, društvenim mrežama i sl.

 

Sasvim je jasno da ova siva zona zahtjeva snažniju pravnu regulaciju kako bi se spriječio razvoj „kulture mržnje“. Smatramo da prethodno predstavlja i međunarodnu obvezu Republike Hrvatske. Tome u prilog možemo istaknuti i to da je Republika Hrvatska potpisnica Dodatnog protokola uz Konvenciju o kibernetičkom kriminalu o inkriminiranju djela rasističke i ksenofobne naravi počinjenih pomoću računalnih sustava. Člankom 2. Protokola postavljena je definicija rasističkog i ksenofobnog materijala kojim se smatra svaki pisani materijal, slika ili bilo kakav drugi prikaz ideja ili teorija koje zagovaraju, promiču ili potiču mržnju, diskriminaciju ili nasilje bilo prema pojedincu ili skupini pojedinaca, a temelje se na rasi, boji kože, podrijetlu ili nacionalnom ili etničkom podrijetlu te vjeri.

 

U skladu s protokolom, države potpisnice trebale bi distribuciju ili omogućavanje dostupnim javnosti rasnog i ksenofobnog materijala pomoću računalnog sustava, utvrditi kaznenim djelom ako ne postoje drugi djelotvorni pravni lijekovi. Mišljenja smo da je u Republici Hrvatskoj kultura mržnje podržana verbalnim nasiljem već dosegla razinu na kojoj je sasvim jasno da ne postoje djelotvorni pravni lijekovi za suzbijanje takve neprimjerene komunikacije. Nadamo se da će u bliskoj budućnosti utjecaj europskog zakonodavstva donijeti neka poticajnija zakonska rješenja u ovom području.

 

Željko Čižmek, univ. bacc. act. soc.

 

 

Literatura:

- Izvješće o pojavama diskriminacije za 2011. godinu, Zagreb: Ured pučkog pravobranitelja RH

- Priručnik o europskom antidiskriminacijskom pravu (2010), Luksemburg: Agencija Europske unije za temeljna prava .

 



 


14.2.2014

Kazneno djelo sramoćenja

 

Glavna novina u Kaznenom zakonu među kaznenim djelima protiv časti i ugleda jest kazneno djelo sramoćenja koje, osim trenutno u hrvatskom, postoji u njemačkom, švicarskom, slovenskom i austrijskom kaznenom zakonodavstvu. Za to kazneno djelo propisano je da će se onaj tko pred drugim za nekoga iznese ili pronese činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu, kazniti novčanom kaznom do sto osamdeset dnevnih iznosa.

 

Uvođenjem kaznenog djela sramoćenja u Kazneni zakon (NN 125/11, 144/12), prestala je potreba za dotadašnjim kaznenim djelima iznošenja osobnih i obiteljskih prilika iz članka 201. prijašnjeg Kaznenog zakona i predbacivanja kaznenog djela iz članka 202. navedenog zakona, pa su ona brisana. Iako ima sličnosti s kaznenim djelom klevete, postoje neke teorijske razlike, a vidjet ćemo kako će sudska praksa odrediti distinkciju između ta dva kaznena djela.

 

Kazneno djelo sramoćenja iz članka 148. Kaznenog zakona čini onaj „tko pred drugim iznese ili pronese činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti i ugledu“, a traži se da je počinitelj postupao s izravnom ili neizravnom namjerom, za razliku od klevete iz članka 149. koja se sada može počiniti samo s izravnom namjerom.

 

Analogno kao kod klevete, kvalificirani oblik kaznenog djela sramoćenja postoji kada je djelo počinjeno „putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način, zbog čega je ono postalo pristupačno većem broju osoba“. Dakle, sramoćenje počinjeno putem Interneta smatra se kvalificiranim oblikom ovog kaznenog djela, ali zbog specifičnog anonimnog načina komunikacije na Internetu, ne može se očekivati veliki broj tužbi za sramoćenje počinjeno na takav način.

 

Za razliku od klevete, zakonski izričaj kaznenog djela sramoćenja ne propisuje neistinitost tvrdnji. Ne traži se da je počinitelj u vrijeme počinjenja kaznenog djela znao ili nije znao za neistinitost činjenične tvrdnje koju je iznosio ili pronosio, niti da ona mora biti istinita ili neistinita. Ipak, stavkom 3. isključuje se protupravnost kaznenog djela sramoćenja ako „počinitelj dokaže istinitost činjeničnih tvrdnji koje je iznosio ili pronosio ili postojanje ozbiljnog razloga zbog kojeg je, postupajući u dobroj vjeri, povjerovao u njihovu istinitost“. Okrivljeniku se tako daje mogućnost da dokaže istinitost ili dobru vjeru i oslobodi se kaznene odgovornosti, što je postojalo kod kaznenog djela klevete u prijašnjem Kaznenom zakonu.

 

Ono što se može smatrati dvojbenim jest stavak 4. koji određuje da „nije dopušteno dokazivanje okolnosti iz stavka 3. počinitelju koji činjeničnu tvrdnju nije iznosio ili pronosio u javnom interesu ili iz drugog opravdanog razloga, a postupao je pretežito s ciljem da naškodi časti ili ugledu drugoga, pogotovo ako se tvrdnje odnose na osobni ili obiteljski život druge osobe“.

 

Dakle, počiniteljeve tvrdnje mogu biti istinite ili on može u dobroj vjeri povjerovati u njihovu istinitost, ali ako sud ocijeni da nije postojao javni interes ili drugi opravdani razlog, on ipak neće moći dokazivati okolnosti koje bi ga oslobodile kaznene odgovornosti. U smislu namjere, ovdje njegov subjektivni odnos prema istinitosti ili neistinitosti takvih tvrdnji nije relevantan, bitna je svijest da one mogu naškoditi časti i ugledu drugoga. Počinitelj tako može biti proglašen krivim ako je iznosio ili pronosio istinite činjenične tvrdnje koje mogu štetiti časti ili ugledu drugoga.

 

Jasno je da istinite činjenične tvrdnje mogu naškoditi časti i ugledu drugoga i zato su postojala kaznena djela iznošenja osobnih i obiteljskih prilika („tko iznese ili pronese nešto iz osobnog ili obiteljskog života drugoga što može škoditi njegovoj časti ili ugledu“), odnosno predbacivanja kaznenog djela („tko predbaci drugome počinjeno kazneno djelo zbog kojeg je pravomoćno oglašen krivim“), ali moglo bi se reći da uvođenje kaznenog djela sramoćenja predstavlja proširenje područja primjene kaznenih djela protiv časti i ugleda jer istinita činjenična tvrdnja koja može štetiti nečijoj časti ili ugledu ne mora biti vezana uz njegove osobne i obiteljske prilike ili počinjeno kazneno djelo zbog kojeg je pravomoćno oglašen krivim.

 

Tek ako su ispunjene pretpostavke iz stavka 3. i 4., dolazi do isključenja protupravnosti i u procesnom smislu treba donijeti oslobađajuću presudu potočki 1. članka 453. Zakona o kaznenom postupku. Nadalje, u stavku 5. članka 148. Kaznenog zakona postoji izričita zakonska odredba fakultativnog oslobođenja od kazne počinitelja koji prizna neistinitost činjeničnih tvrdnji te ih opozove (djelotvorno kajanje). Tako može doći do situacije da onaj koji iznosi ili pronosi neistinite činjenične tvrdnje može biti oslobođen od kazne, dok se počinitelju koji iznosi ili pronosi istinu može zabraniti dokazivanje okolnosti koje bi ga oslobodile kaznene odgovornosti.

 

Novčana kazna predviđena za kazneno djelo sramoćenja je do sto osamdeset dnevnih iznosa za temeljni oblik, a do tristo šezdeset dnevnih iznosa za kvalificirani oblik. Ovdje je, kao i u svim drugim kaznenim djelima protiv časti i ugleda, isključivo propisana novčana kazna, a kazneni postupak za ta kaznena djela može se pokrenuti samo po privatnoj tužbi.

 

Na temelju navedenog može se postaviti pitanje dekriminalizacije tih djela jer je razvidno da ne postoji potreba za zatvorskim kažnjavanjem niti progonom po službenoj dužnosti, a čast i ugled kao pravna dobra mogu se zaštititi drugim blažim sredstvima kao što je naknada štete u građanskoj parnici.

 

Lucija Mavar, mag. iur.

 

 


18.2.2014

Europski sud pravde vs Europski sud za ljudska prava

 

 

Slični nazivi ovih dvaju veoma bitnih sudova koji djeluju na području Europe mogli bi potencijalne korisnike dovesti u zabludu. Stoga ćemo u članku pojasniti njihove manje sličnosti i uistinu velike razlike, kako bismo naglasili da osim sličnih naziva, nemaju mnogo dodirnih točaka u svojim zadaćama, nadležnosti, podrijetlu ni funkcionalnostima.

 

Prva i osnovna razlika među Sudovima je da je Europski sud pravde najviša sudska instanca u Europskoj uniji sa sjedištem u Luxembourgu, dok Europski sud za ljudska prava, čije je sjedište u Strasbourgu, uopće nije sud EU već sud međunarodne organizacije Vijeće Europe. Samim time jasno je da se razlikuju i u članstvu. Tako sve članice EU i njihove građane štiti Europski sud pravde, dok se nadležnost Europskog suda za ljudska prava proteže na gotovo dvostruki broj država šire europske regije, odnosno na sve države koje su ratificiraleKonvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, na temelju koje je on i osnovan.

 

Nadalje, postoje razlike i u nadležnosti Sudova. Nadležnost Europskog suda pravde očituje se u rješavanju predmeta usporedno s nacionalnim sudovima te o odluci Suda često ovisi krajnji ishod i ostvarenje subjektivnih prava pred nacionalnim sudovima. Za razliku od njega, nadležnost Europskog suda za ljudska prava supsidijarna je, što znači da odlučuje u postupcima gdje su strankama prethodno povrijeđena prava, a iscrpile su sve mogućnosti pred domaćim sudovima, što uključuje sve instance sudova i sve pravne lijekove domaćeg zakonodavstava.

 

Europski sud pravde tumači odredbe Osnivačkih ugovora i cjelokupno pravo EU te osigurava uniformnost tumačenja i primjene tog prava u svim državama članicama. On štiti subjektivna prava pojedinaca koja mogu biti povrijeđena od strane države ili nekom odlukom tijela EU.

 

Europski sud za ljudska prava zadužen je za provedbu Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, dakle zaštite ljudskih prava, jačanje demokracije i funkcioniranje pravne države na europskom kontinentu. Mogu mu se obratiti one osobe koje smatraju da im je nacionalnim zakonodavstvom povrijeđeno ili uskraćeno neko od prava i temeljnih sloboda zajamčenih Konvencijom.

 

Tumačenje prava EU koje daje Europski sud pravde obvezno je za sve države članice EU, dok su odluke koje donosi Europski sud za ljudska prava pravno obvezujuće samo za države na koje se ta odluka odnosi.

 

Već smo spomenuli da je Europski sud za ljudska prava utemeljen na Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. S druge strane, zaštita tih prava i sloboda u EU zajamčena je Poveljom temeljnih prava Europske unije. Dokument koji nalikuje ustavu, a građanima EU jamči temeljna ljudska prava, bio je zamišljen kao dio Europskog ustava, a s obzirom da on nikada nije zaživio, Povelja je, sve do trenutka kada je na snagu stupio Lisabonski sporazum, bila dokument bez pravno obvezujuće snage.

 

Možemo zaključiti da se osim u sličnim nazivima i osnovnoj funkciji zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda pojedinaca, ovi Sudovi u mnogočemu razlikuju. Kako bi se uklonili potencijalni sukobi među njima, Lisabonskim ugovorom propisano je da će EU pristupiti Konvenciji te bi time Europski sud za ljudska prava mogao postati krajnja instanca u odlučivanju jesu li građanima prekršena subjektivna prava od strane EU. Proces je pokrenut 2007. godine, ali je u međuvremenu zaustavljen pod utjecajem Velike Britanije i Francuske. Nedavno je ponovo pokrenut te se očekuje potpisivanje dokumenta kojim bi EU pristupila Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

Karla Štingl, univ. spec. europskih studija

 




KULTURA

KULTURA

KULTURA


Umjetnički paviljon

IZLOŽBA traje do 13.05.2018.

 

"Emanuel Vidović -pasatist i modernist"

 


više na linku:

http://www.sszssh-kbc-zagreb.com/kultura-39518


ŠETNJE Gradom Zagrebom

ŠETNJE Gradom Zagrebom

Klovićevi dvori

IZLOŽBA

 

"Katarina Velika- Carica svih Rusa"

12.04.-29.07.2018.

uto-ned - 11:00 - 19:00 sati

 


PRIJAVE U TIJEKU !

najkasnije do 26.02.2018.

 


više na:

http://www.sszssh-kbc-zagreb.com/setnje%20gradom%20zagrebom-54434

KAZALIŠTE

KAZALIŠTE

GK_Komedija

"OPET ON"

22.05.2018. u 19:30 sati

 


PRIJAVE U TIJEKU !

najkasnije do 26.02.2018.


više na :

http://www.sszssh-kbc-zagreb.com/setnje%20gradom%20zagrebom-54434


PUTOVANJA

PUTOVANJA

MILANO i jezera Italije

izlet - 3 dana

28.travanj - 30. travnja 2018.

NOVA PONUDA !!!


PRIJAVE i UPLATE

najkasnije do 12.04.2018.

 


više na linku:

http://www.sszssh-kbc-zagreb.com/putovanja-39517


UMAG 2018._sportske igre

UMAG 2018._sportske igre

SPORTSKE IGRE

 

UMAG

06.-10. lipnja 2018.

 


PRIJAVE U TIJEKU !!!

najkasnije do 01.05.2018.

 


više na linku:

http://www.sszssh-kbc-zagreb.com/sportske%20igre-39519


kultura

kultura

KULTURA


GK Komedija

"JALTA- JALTA"

22.02.2018., četvrtak


više na linku:

http://www.sszssh-kbc-zagreb.com/kultura-39518
 


DOMAĆI MED

DOMAĆI MED

DOMAĆI MED

 

DOMAĆI MED

vrhunske kvalitete

50 kn

 


više na linku: 

http://www.sszssh-kbc-zagreb.com/domaci%20med-53342


ŠKOLA STRANIH JEZIKA

ŠKOLA STRANIH JEZIKA

ŠKOLA STRANIH JEZIKA

 

UPISI u ljetni semestar 2018.

U TIJEKU !


 

CIJENA, članovi SSZSSH KBC Zagreb 

i članovi njihove uže obitelji: 1.290,00 kn

 


 

više na linku:


"KRAPINSKE TOPLICE"

"KRAPINSKE TOPLICE"
 
"KRAPINSKE TOPLICE
Hotel KRAS
"AQUAE VIVAE"
 
 
PONUDA za 2018.
 
više na linku:
 

LJEKARNA "PRIMA PHARME"

LJEKARNA "PRIMA PHARME"

LJEKARNA "Prima Pharme"

Rebro

 

15 % popusta

na dio asortimana ljekarne

osim ljekova na recept

 


više na:

http://www.sszssh-kbc-zagreb.com/ljekarna%20rebro-39510


BOLNIČAR i NJGOVATELJ

BOLNIČAR i NJGOVATELJ

 

BOLNIČAR i NJEGOVATELJ

osposobljavanje

 

 


 


OSIGURANJE

OSIGURANJE
 
BO ili OTKAZ
 
OSIGURANJE
 

 
više na:

FRIZURE, MANIKURE ....

FRIZURE, MANIKURE ....

FRIZURE, MANIKURE

 

NOVO U PONUDI !


 

Frizerski salon "LONDON"

u sklopu "Hotela Rebro"


  • USLUGE I PROIZVODI
  • 20% za članove SSZSSH KBC Zagreb

 


više na:

http://www.sszssh-kbc-zagreb.com/frizerski%20salon%20london-53517


Registracija auta

Registracija auta

 

 

REGISTRACIJA AUTOMOBILA

I

TEHNIČKI PREGLED

 


više na:

http://www.sszssh-kbc-zagreb.com/registracija%20auta-39505

BANKARSKO SAVJETOVANJE

BANKARSKO SAVJETOVANJE

BESPLATNO BANKARSKO SAVJETOVANJE

 

više na:


STRUKOVNE KOMORE

STRUKOVNE KOMORE

STRUKOVNE KOMORE

  • VIJESTI ....

 

više na:

http://www.sszssh-kbc-zagreb.com/komore%20vijesti-49568

 


SINDIKAT_obavijesti

SINDIKAT_obavijesti

OBAVIJESTI

  • SREDIŠNJICE SINDIKATA
  •  
  • PODRUŽNICE KBC Zg

 


 


ZG VIJESTI

ZG VIJESTI

ZAGREBAČKE VIJESTI

 

više na:

 

KNJIGA DOJMOVA

KNJIGA DOJMOVA
KNJIGA DOJMOVA:
 
 
više na:
 

KONTAKT

KONTAKT

 Za sve informacije i upite obratite nam se s punim povjerenjem putem telefona ili kontakt obrasca. 

 

 


Ministarstvo zdravlja

Sindikalna košarica

Dinamika rasta plaća